fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar

Korneo BLOG

Korneo BLOG - Svijet voli pobjednike
12 stu 2019

Svijet voli pobjednike

  • Nataša Čičin-Šain, mag.rehab.educ.

Na kavi sa prijateljicom gledam slike njenog klinca sa vrtićkog zimovanja. Sa slika se smiješe krezubi klinci na bijelim padinama. Stoje na skijama u pozi „ralica“ i svima oko vrata vise zlatne medalje.

I pomislim, kako lijepo, ne opterećuju djecu uspjehom već su svi „najbolji“ i svi su „pobjednici“. Al kad ono, pregledavajući album shvatim i da su na plivanju opet svi zlatni;
na klizanju – prvaci,
na trčanju – sami pobjednici!
Kakva je to poruka koju šaljemo djeci kad ih bez kriterija dižemo u nebo, slavimo njihov uspjeh i nagrađujemo zlatnim medaljama? Znači li to da nam je važan samo uspjeh ili da nam on uopće nije važan kada je lako dostupan svima? Znači li to da vrijediš samo ako si zlatni i da ništa manje od toga nije dovoljno dobro?

I sama sam bila dijete (iako dosta davno), ali svježe se sjećam kako sam samo jednom dobila brončanu medalju iz skijanja, a bavila sam se svime i svačime na duže i kraće pruge. Samo jednom sam bila dovoljno dobra da uđem među to troje koji su imali čast dobiti medalju. I, iako takmičenje nije bilo međunarodnog karaktera i odvijalo se na padini iza starog slovenskog hotela, nije bilo lako dobiti medalju! Medalja nije za sve! Znali smo to svi mi tadašnji krezubi klinci na snježnoj padini u pozi „ralica“ i nitko nije prolijevao gorke suze jer nije dobio medalju. Znali smo se procjenjivati, znali smo da ima boljih i lošijih od nas. Znali smo u čemu smo dobri a u čemu ne. Gutali smo knedle jer nam je neki trofej promaknuo, ali smo se trudili da druge godine probamo bolje i jače. Ili smo zaključili da nas nešto drugo više privlači i da smo u nečem drugom bolji. Tražili smo se, procjenjivali se u odnosu na druge, trudili i odustajali, plakali i slavili.

Nagrađivanje svih u svemu krajnje je zbunjujuće i destimulirajuće. To je laž i iluzija kojom cijepimo djecu protiv neugodnih osjećaja. To je „stakleno zvono“ pod koje ih stavljamo u nadi da nikada neće biti nesretna i pobijeđena.

Jednako kako fizička bol čuva naš fizički integritet, psihička bol čuva naš psihički integritet i izuzetno je bitno da je u svom odrastanju upoznamo i naučimo se nositi s njom. O tome govori i prekrasan crtić „Izvrnuto obrnuto“ koji preporučam pogledati svakom roditelju zajedno sa svojom djecom. Uvjeravanje da smo svi najbolji i pobjednici nastavlja se i u osnovnoj školi uz hiperprodukciju odlikaša. Svi, i roditelji i djeca, očekuju petice iz svega i kada to nije tako stvara se pritisak da to bude tako. Je li tada bitno stvarno znanje, uloženi trud, marljivost, požrtvovnost, radne navike ili ocjena 5? Petica je jedino što je relevantno i što se broji. Nikada nećete sresti roditelja ili dijete koje će priznati da ne zna za pet, kao što nećete sresti nikoga tko će objektivno biti zadovoljan s trojkom. A nemoguće je da smo svi iz svega za pet, jer nismo! Privid uspjeha uglavnom se njeguje još kroz prva četiri razreda osnovne škole nakon kojih često dolazi hladan tuš. Kada dijete više ne ostvaruje iluziju u koju je zaveden poljuljani su temelji njegovog samopouzdanje koje je izgrađeno na lažima. Javlja se psihička bol za koju je potpuno nespremno i sve ono od čega smo ga štitili i branili može prodrijeti mnogo dublje.

Zašto nam je onda toliko bitno da ih ne povrijede dok su mali, i zašto mislimo da bi ih poraz uopće povrijedio? Djeca prihvaćaju naše sustave vrijednosti i ako im se pobjeda prezentira kao uspjeh, poraz postaje neuspjeh.

Stara Japanska mudrost kaže: „Iz pobjede naučimo manje nego iz poraza“. Eh, kada bi barem mi odrasli to mogli razumjeti…

Komentari