fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar

Korneo BLOG

Korneo BLOG - ZA RODITELJE… ISKRENO IZ PERA JEDNOG EDUKACIJSKOG REHABILITATORA
28 lis 2019

ZA RODITELJE… ISKRENO IZ PERA JEDNOG EDUKACIJSKOG REHABILITATORA

  • Dora Vukušić, mag.rehab.educ.

Rad edukacijskog rehabilitatora (=defektologa) ili terapeuta bilo kakve vrste koji radi individualnu terapiju s djetetom, prije svega podrazumijeva rad s roditeljima djeteta. Još su nas na faksu učili (bar ovu mlađu generaciju) o socijalnom modelu – mijenjanju okoline, ne pojedinca - podršci usmjerenoj obitelji, važnosti rane intervencije i važnosti edukacije roditelja. Ali nekako s ulaskom u praksu, taj se jedan aspekt usmjerenosti obitelji izgubi u sustavu. Što zbog premalog kapaciteta ustanova, što zbog velike liste čekanja, što zbog želje pojedinca da obuhvati što veći broj djece. U želji da ih što više dobije bar nekakvu podršku - jer bolje nekakva nego nikakva - kvantiteta često ide na štetu kvaliteti. U takvoj jednoj hrvatskoj realnosti često se izgubi i terapeut, pogotovo onaj s utopijskom žicom za mijenjanje svijeta. Jer znaš kako i što bi trebalo mijenjati, ali sustav je trom i star. A ljudi, oni se boje promjena i kada su dobre. I često se onda pojedinac utopi u masi ili nekad, ako zna iskoristiti svoje potencijale, pokuša u okviru mogućnosti koje ima, krajnjem korisniku osigurati što veći stupanj kvalitetne podrške. U tom duhu pišem ovaj blog.

Brojim skoro treću godinu u Korneu. Ne mogu reći da imam zavidan staž, nemam ni godina, dapače znam reći „da još puno žganaca moram pojesti“. Ali kroz ruke mi je već sada prošao veliki broj roditelja i djece. I jednu stvar sam primijetila; ponavljanje stvarno je majka učenja. Znam uloviti sebe kako jedno te istu rečenicu ponavljam istom roditelju već deseti put. Iako ih sve tražim da mi kažu kada se ponavljam, do sada nitko nikada nije. Ne zato što sam autoritet – ne leži mi taj opis. Već zato što taj isti roditelj tu moju istu rečenicu svaki puta shvati drugačije. Njegovo shvaćanje ovisi o procesu koji se odvija u njemu u tom trenutku, ovisi o fazi prihvaćanja u kojoj se nalazi, ovisi i o fiziološkim faktorima poput naspavanosti toga dana, ovisi i o trenutnom odnosu s partnerom. Često tu istu rečenicu čuju od nekog drugog stručnjaka, ali ju čuju na drugačiji način pa se vrate s novom perspektivom i tek onda krenu u realizaciju. Upravo zato imam potrebu napisati nekoliko malih „uputa“ za roditelje, bilo da su u tretmanu terapija već godinama, bilo da su tek krenuli ili da su samo u brizi za svoje dijete.

Molim Vas da ih zalijepite na neko vidljivo mjesto i pročitate s vremena na vrijeme. Jer ovisno o životnoj fazi u kojoj se nalazite svaki put ćete ih gledati drugačije, kao knjigu kojoj se vraćate nakon 10 godina.

1. Slušajte svoj instinkt

Začudili biste se koliko puta čujem rečenicu „Imao/la sam osjećaj da nešto nije u redu, ali me obitelj uvjeravala da će kad tad progovoriti“. Instinkt. Majka ima instinkt, ima ga i otac, ali je kod majke biološki izraženiji. Jedna važna sposobnost koju smo zatomili modernim načinom života, ali svatko od nas ju ima. Kad Vam instinkt kaže da nešto nije u redu, otiđite po mišljenje, makar i po drugo. Niti jedan stručnjak vam neće reći da s vašim djetetom nešto nije u redu, ako zaista je. Isto vrijedi i za promjenu terapeuta/oblika terapije.

2. Rana intervencija spašava kvalitetu života

O plasticitetu mozga i važnosti rane intervencije neću u detalje jer bih mogla predugo. Ako ta dva termina prvi puta čujete, svakako se s njima upoznajte ovdje. Što ranije krenemo, to veću šansu imamo za brže, kvalitetnije i djelotvornije rezultate.

3. NITKO vam ne može reći što će biti s vašim djetetom

Niti sutra niti za deset godina. Ne zato što znam, a zločesta sam pa vam ne želim reći. Nego vas vrlo jednostavno ne želim ograničiti. Da pojednostavnim, ako mi dođete s „teškim“ nalazom i ja vam kažem da vaše dijete nikad neće govoriti, vi od njega nećete očekivati da govori, smanjit ćete očekivanja i nesvjesno smanjiti poticaje kojima ga izlažete. Ako vam kažem da će sigurno govoriti, ulovit ćete se za moje riječi grčevito i potencijalno postaviti previsoka očekivanja koja bi mogla vaše dijete dovesti do frustracije i konstantnog osjećaja neuspjeha. Zato Vam kažem da ne znam, jer (osim što stvarno ne znam) je svako dijete individualno i svako dijete drugačije reagira na tretman, njegov uspjeh ovisi o tome koliko ćete ga kod kuće podržavati, koliko ćete pratiti smjernice i hoćete li znati prepoznati koji je tempo vašeg djeteta. Sami tretman nije dovoljan.

4. Pokušajte pratiti djetetov tempo

Uputa koju sam dala skoro svakom roditelju do sada glasi „usporite se“. Živimo u svijetu u kojem su promjene konstanta, pa ni stvari u dućanu nemaju svoje stalno mjesto, tempo života je sulud, a mi se rukama i nogama borimo da ga ulovimo, jer je to ono što se od nas očekuje. E pa u takvoj brzini izmjene sadržaja treba stati, duboko udahnuti i slušati, prvo sebe pa dijete. Kada djetetu postavite pitanje a ono ne odgovori odmah, dajte mu vremena. Djeci s odstupanjem u govorno jezičnom razvoju treba vremena da procesuiraju informaciju i organiziraju njenu reprodukciju. Zato nabrojite u sebi barem sporo do 10 ili brzo do 20 prije nego što ćete mu pitanje postaviti opet. Ako vam je lakše, zamislite da je mozak djeteta kao mali kompjuter, svaki put kada mu ponovite pitanje bez da ste mu dali vremena da odgovori on kao da se restarta - počne razmišljati od početka. Ne bombardirajte ga.

5. Uživajte sa svojim djetetom

Da, terapija je izrazito važna, bitno je biti redovit i dosljedan, ali ne zaboravite da je vaše dijete prije svega – dijete. I da treba imati „slobodno vrijeme“, period u kojem ne radi i ne uči već s vama – uživa. Aktivnosti u kojima se skupa smijete su aktivnosti u kojima je vaše dijete usmjereno na vas, taj trenutak ne bi bio moguć bez dvosmjerne komunikacije. A to nam je u većini slučajeva glavni cilj – povećati broj djetetovih inicijativa i kvalitetnu dvosmjernu komunikaciju.

6. I djeca imaju „teške“ dane.

Manjak sna, ručak koji nije pojelo, promjena probave, promjena vremena... sve su to okolinski faktori koji utječu na vaše dijete. Stoga obratite pozornost na djetetov tempo tijekom svakog dana. Ovisno o djetetu postavljajte zahtjeve koji se drže vašeg glavnog cilja. Dijete najbolje uči kroz igru i kroz svakodnevne situacije, zato je važno zahtjeve ukomponirati u dnevnu rutinu. Međutim ako je dijete razdražljivo a vi od njega tražite da vas pogleda i kaže „daj jabuku“ , ono vas pri tome ne pogleda ali kaže „jabuka“. I koliko god pokušavali, svaki puta dijete kaže „jabuka“ , cijela situacija sada već frustrira i vas i njega i vodi u neuspjeh. Dijete koje je stalno neuspješno često je frustrirano. A neuspješno je jer mi od njega previše zahtijevamo u tom trenutku. To nije sasvim poticajna okolina. Radije onda smanjite ciljeve, zadovoljite se samo pogledom, pa kasnije pokušajte ponovno. Ne mislim da treba odustati, dosljednost je izrazito važna i treba paziti da ne pojačamo nepoželjna ponašanja, ali u redu je prilagoditi se.

7. Ekranitis nije izmišljotina

Živimo u svijetu pametnih telefona, automobila i kuća. U svijetu u kojemu je normalno da ljudi hodaju po parku i gledaju u mobitele a ne jedni u druge. Nije čudno da se u takvom svijetu govori o virtualnom autizmu čiji je uzrok pretjerana izloženost ekranima. Da, svi ekrani, veliki i mali, utječu na djetetov razvoj, i to ne samo na razvoj vizualne i auditivne percepcije, pažnje i koncentracije već i na dvosmjernu komunikaciju. Ekran od vašeg djeteta nikada neće tražiti povratnu informaciju niti inicijativu. I zato ga, molim vas, izbacite.

8. U redu je da ste umorni.

Nosite se s ogromnom brigom, strahom, pokušajem prihvaćanja, samim prihvaćanjem, često i žalovanjem. Vjerujem da se nekad osjećate samima, jer naš sustav ne pruža dovoljno podrške. Nekad svojih procesa niste svjesni, nekad jeste. Ovisno o tome koliko ste ih svjesni često ovisi i kako ćete razumjeti onu moju jedno te istu rečenicu. U cijeloj toj, usponima i padovima isprepletenoj, svakodnevici u redu je da se zatvorite u sobu i na 20 minuta pokušate doći k sebi. Posebice ako to znači da ćete se nakon toga osjećati mrvicu lakšima.

9. Brinite o sebi.

Brinite o svom fizičkom i psihičkom zdravlju. TO NIJE SEBIČNOST! Što ste vi bolje to će vaše dijete biti bolje. Ako možete organizirajte se da svatko od vas ima kvalitetno vrijeme za sebe, bilo to buljenje u „Ljubav je na selu“, čitanje knjige, masaža ili trčanje. Mislite i na svoje misli. Žao mi je što u našoj kulturi postoji stigma od odlaska na psihoterapiju. Da sam na poziciji moći mentalnu higijenu bi uvela kao obavezni predmet u škole a rad na sebi postavila kao nešto društveno očekivano. Bilo bi nam svima lakše.

10. Otiđite po drugo mišljenje

Svaki stručnjak gleda vaše dijete u okviru svojih znanja. Njegova znanja ovise o primarnoj struci i specijalizacijama i edukacijama koje je naknadno upisivao. Ovise i o kapacitetu pojedinca da iskoristi puni potencijal edukacije koju je završio. Puno ljudi će na jedan problem gledati na puno različitih načina. Nekad će vam samo trebati da čujete (onu) istu rečenicu iz drugih usta, a nekad ćete dobiti neko potpuno novo saznanje koje će vam pokazati novi smjer koji možda ispadne baš taj koji odgovara vašem djetetu. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da svaki tjedan treba ići drugom stručnjaku, rutina je isto dobra. Ali imajte na umu da nitko nije sveznajući, koliko god ga smatrate članom obitelji.

11. Vi ste naš najvažniji alat

Kad ste vi dobro, kad ulovite tempo djeteta i kad nađete terapijski pristup ili tretman za koji vidite da odgovara vašem djetetu, onda je samo nebo granica i baš zato nitko ništa ne može predvidjeti. Vjerujte u svoje dijete!

Komentari