fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar

Korneo BLOG

Korneo BLOG - Djeca i emocije
8 lis 2012

Djeca i emocije

  • Iskra Pejić, dipl. psiholog, Kabinet za razvojnu podršku "Korneo"

U posljednje vrijeme često čujemo kako se o osjećajima govori kao o "pozitivnima" (sreća, ljubav, zadovoljstvo…) i "negativnima" (tuga, tjeskoba, strah, ljutnja…).

To dovodi do toga da se te tzv. negativne emocije doživljavaju kao nešto što je loše, nezdravo i opasno za nas pa ih samim time treba izbjegavati. No istina je u tome da ni tuga, ni ljutnja, ni strah, ni tjeskoba nisu negativni ni loši za nas – oni su jednostavno neugodni i teški. Nije ih lako izdržati, no oni su isto normalan, zdrav i nužan dio života, često ključan za psihičko zdravlje. 

U evolucijskom smislu, da su teški osjećaji za nas nezdravi, već bi kroz tisućljeća kroz koja postojimo kao vrsta oni polako iščezli. No kroz ta brojna tisućljeća našeg postojanja, strah se razvio da bi nas upozorio na opasnost, ljutnja da bi očuvala naš integritet, tuga da bismo odtugovali neki gubitak i bili sposobni krenuti dalje. Samo malo preimenovanje iz pozitivnih u ugodne, a negativnih u neugodne osjećaje, već značajno mijenja perspektivu. 

Odrasli se teško nose s vlastitim neugodnim emocijama. Još je teže ako kroz te neugodne emocije prolazi dijete. A mora proći... Svi bismo mi htjeli da su naša djeca uvijek sretna, nasmijana i vesela. Kada dođu trenuci njihovih frustriracija, ljutnje ili tuge odmah se izbezumimo, krenemo tiješiti i poništavati njihove osjećaje (npr.: "nemaš se zbog čega ljutiti“, "nemaš se čega bojati“ ili "sad mi je već dosta! Prestani“). Neki roditelji čak i mijenjaju svoju odluku kad vide uplakano dijete (npr. riječima: "U redu, onda nećemo danas ići kod zubara na pregled“). 

Ono što bi u tom trenutku bilo najbolje i najzdravije napraviti jest priznati djetetu njegovu muku i ostati dosljedan. Djetetu koje npr. ne želi ići u vrtić pokušajte reći nešto u stilu: "Vidim da si sad tužna što ne možemo ostati zajedno kod kuće, no ja moram ići na posao i ne mogu biti kod kuće. Znam da ne želiš ići u vrtić, ali kod kuće te nema tko čuvati“. Naravno da to neće automatski osušiti djetetove suze, ali barem nećete poništiti njegove osjećaje koji su jednako toliko realni i potrebni, kao i oni koje volimo (sreća, zadovoljstvo i sl.). 

Dozvolite djetetu emocionalni rast. Dopustite mu da se veseli, tuguje, bude ljutito, zadovoljno... baš onda kada se ono tako i osjeća.

Komentari