fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar

Korneo BLOG

Članci u kategoriji "odgoj"

Korneo blog - RODITELJ U ODGOJNOM I TERAPIJSKOM PROCESU
23 sij 2020

RODITELJ U ODGOJNOM I TERAPIJSKOM PROCESU

U procesu dobivanja dijagnoze i suočavanju s rehabilitacijskim procesom kao roditelj često prolazite kroz mnoga pitanja i osjećaj nemoći, suočavate se s nerazumijevanjem okoline i sustava. Fokus s prirodnog roditeljstva prebacuje se na bavljenje s neočekivanim i nepoznatim izazovima. Često se javlja osjećaj krivnje, osjećaj da niste dovoljno dobar roditelj, da ne znate dovoljno, da niste ''dovoljno'' stručni, da ne uspijevate pronaći adekvatnu pomoć za svoje dijete, i slično. Jedan od faktora koji utječe na taj stresan proces je okolina, budući da živimo u svijetu koji nas želi ukalupiti, želi prilagoditi masu svojim nametnutim uvjerenjima i ne priznaje različitosti u dovoljnoj mjeri. Današnje društvo djecu koja nisu unutar normi naziva ''drugačijima'' ali s negativnom konotacijom. Profesori u školama djecu zovu drugačijima a ne nude mogućnosti niti uvjete da se pozitivno razvija dječja individualnost. Što zapravo znači biti ''drugačiji''? Zašto mnogi roditelji teško prihvaćaju činjenicu da imaju dijete koje je drugačije? Pozadina nije unutar djetetove teškoće i različitosti, nego unutar roditeljskih vlastitih strahova i negativnih uvjerenja o budućnosti, uvjetovanih uvjerenjima koje su dobili u vlastitom odrastanju, prije svega o samima sebi i vlastitim očekivanjima. Pitanje na koje se treba vratiti jest ''Kakav roditelj trebam i želim biti svome djetetu bez obzira na okolnosti?'' i ''Što će mi pomoći da to postignem?''. Važno saznanje jest da Vi već jeste taj roditelj koji želite i trebate biti, Vaš zadatak je vratiti fokus na sebe i maknuti ga s ''problema''.

Preuzmite odgovornost

Prvi korak je preuzimanje vlastite odgovornosti za sebe kao pojedinca i sebe kao roditelja. Jedino preuzimanje Vaše odgovornosti za sebe i svoj život može pomoći Vašem djetetu. Definicija roditeljstva je mentorstvo, pripremiti djecu da Vas ne trebaju da bi se osjećali dovoljno vrijedni i uspješni, dati im krila i naučiti ih da žive onoliko koliko se žele ostvariti sa svim svojim mogućnostima, kao autentične osobe. Osviješten roditelj svjestan je vlastitih ''programa'' i procesa koji su ga formirali u ono što je on danas, i može jasno razlučiti koji od tih naučenih ''programa'' su mu služili za vlastiti boljitak, s ciljem da nepoželjne programe ne prenosi dalje na vlastitu djecu. Da bi roditelj mogao biti osviješten potrebna je edukacija i informiranje, koji su danas dovoljno dostupni svakome tko to želi i odredi kao vlastiti prioritet. Ne možemo odgajati djecu na način na koji smo mi odgajani jer su nas naši roditelji odgajali za svijet koji više kao takav ne postoji, a naročito ne ako naučimo da je svako dijete individua za sebe, sa svim svojim osobinama i karakteristikama. Roditeljstvo i odgoj su ''teški'' kada nedostaje edukacije, kada se odgovornost prebacuje na druge, i kada se zbog vlastitih strahova fokus prebacuje na negativne aspekte situacije. Dokle god je fokus na neadekvatnom sustavu, lošoj okolini, vlastitom stresu i brigama o budućnosti, Vi kao roditelj niste u sadašnjem trenutku niti se možete posvetiti djetetovoj potrebi koju ono upravo sad u ovom trenutku jedino i može imati. Često se roditelj poistovjeti s djetetom, odnosno s ulogom roditelja djeteta s teškoćom, i zaboravi na to tko su oni bez te uloge. Tako oslabljuju svi prirodni resursi i mudrost koja je put do uspješnog roditeljstva, jer roditelj ne može odvojiti vlastite potrebe za tom ulogom od stvarnih potreba djeteta, koje su još i promjenjive. Odgovoran roditelj preuzet će vlastitu odgovornost i pobrinuti se primarno za rad na sebi, na svojim kompetencijama i vlastitom zadovoljstvu u životu, kako bi svojim primjerom mogao poticati svoje dijete. Izvrstan životni primjer je stavljanje maske za kisik u avionu: u slučaju nužde prvo morate staviti masku sebi, a onda pomoći djetetu.

Probleme pretvorite u izazove

Druga jednako važna stvar jest promjena pogleda na teškoću, promjena nazivanja nečega ''problemom'' što samo po sebi daje negativnu konotaciju, umjesto toga birajmo riječ ''izazov'' i shvatimo to kao jedinstvenu priliku za rast. Takva promjena fokusa na situaciju dovodi i do promjene pogleda na dijete kao na njegovu vlastitu najbolju verziju u ovom trenutku. Tada svjesno promatramo gdje je ono trenutno s vlastitim sposobnostima, a ne u usporedbi s drugima. Najteži put do pozitivnog ishoda je put uspoređivanja i stalnog dostizanja drugih, budući da je svako dijete individua za sebe. Svako dijete ima svoj proces, i dokle god se slijede razvojne linije s ciljem savladavanja svake od njih u individualnom vremenu, dijete ima priliku dostići svoj vlastiti maksimum unutar vremena prilagođenog njemu.

Izbalansirajte odgojne postupke i svoja očekivanja

Također, sposobnost balansa je u odgoju iznimno važna stvar, sposobnost da se prepoznaju trenutci gdje djecu trebamo pustiti da sami odluče kada im treba pomoć, a kada žele osjetiti svoju vlastitu snagu. Što se više djeca osjećaju slobodna to će više imati povjerenja u Vašu podršku. Jedan od izazova kod roditeljstva djeteta s teškoćama jest i postavljanje granica. Djeca koja su od najranijeg razvoja u terapijskom procesu često budu zakinuta za mnoge aspekte prirodnog odrastanja, slobode odluke te uvijek nešto ''moraju''. Promatraju drugu djecu u slobodnoj igri, dok oni ''moraju'' nešto vježbati što najčešće ne znaju sebi jasno objasniti. U tom procesu javlja se njihova negativna slika o samima sebi, osjećaj da nikad nisu dovoljno dobri, jača njihov unutarnji prirodni otpor prema ograničenjima i potreba za slobodnom voljom, te se razvijaju nepoželjni obrasci ponašanja, koje dijete u takvom procesu ne čini namjerno. Posljedično, razvoj postaje sve više disharmoničan. U prilog tome ide i činjenica o djetetovoj često nedovoljnoj sposobnosti i mogućnosti da komunicira što želi, kako se osjeća, zašto je frustrirano... Roditelji često na to reagiraju ne razmišljajući o samom procesu koji je do tih obrazaca doveo, kažnjavajući dijete, uvjetujući ga, kritizirajući ga... Ne razmišljaju da je dijete nesvjesno razvilo te obrasce s ciljem da se samo izbori od nametnutih ograničenja. Tada, u nedovoljnom balansu slobodne igre i pozitivnog potkrepljenja, roditelj pod stresom, u strahu da ''dijete stalno kasni '' u svojim razvojnim sposobnostima, dodatno zahtjeva i očekuje od djeteta, dok dijete sve jače pruža otpor i stvara se začarani krug.

„Nikad ne podcjenjujte što vaše dijete razumije“

Iznimno je važno da kao roditelj pokušate razumjeti svako od ponašanja djeteta i zašto je do njega došlo, budući da se niti jedno ponašanje ne događa bez uzroka, kao što niti jedno ponašanje nije nemoguće promijeniti. No, prije svega važno je vratiti fokus na sebe i vlastito razmišljanje, stavove i ponašanje, te se zapitati što je to što sam ja svojim primjerom i reakcijom kao roditelj učinio/la, jer djeca su najbolje ogledalo nas samih. Jesper Juul je rekao jako važnu rečenicu: ''Nikad ne podcjenjujte što vaše dijete razumije''. Kao roditelj, dužnost je i obveza educirati se i biti svjestan odgoja kroz primjer, biti svjestan da djeca i promatraju i slušaju, bez obzira na teškoću i tako uče o sebi i okolini. Često se žalimo da živimo u eri ekrana i mobitela, i da se od toga ''ne može'' pobjeći, kao i da današnji roditelji ''nemaju vremena''. Ponovo je važno vratiti se na vlastitu odgovornost jer nema tog društva koje može doprijeti do djeteta ako ste roditelj koji mu se dovoljno posveti jer ''puno glasova će dijete čuti ali Vaš treba biti najglasniji''.

Pohvalite trud a ne rezultat

Uz davanje vlastitog pozitivnog primjera od neizmjerne je važnosti od prvog dana ukazivati na pozitivna uvjerenja koje imate o vlastitom djetetu njemu samome, o tome koliko je pametno, uspješno, kompetentno u onome što radi, na koji god način ono to radilo, ne uspoređujući ga s okolinom. Mit o tome da kritika ''jača'' davno je dokazan kao nepoželjna metoda. U svakom djetetu prirodna je potreba za rastom i uspjehom. Svaki terapijski proces može biti nova prilika da se dijete osjeća uspješno u svakom novom dostignutom cilju, bez da on mora biti izmjeren. Gledanje na svaki uložen trud Vas roditelja i djeteta kao na već ostvaren uspjeh vraća vas u življenje u sadašnjem trenutku. Niti jedna simfonija nije odsvirana bez da su sve note zasebno učene. Briga i trošenje mentalne energije na negativna uvjerenja, strah od budućnosti koja se još nije dogodila, uspoređivanje s ostalima i razmišljanje o mišljenjima okoline koja nema ništa s Vama udaljavaju Vas od vlastitih ciljeva, u kojima ćete na kraju ionako sami uživati. Prije svega, zahvalnost za svaku priliku i zajednički trenutak, kao i fokus na sve one sposobnosti i predivne osobine koje Vaše dijete ima podsjećaju Vas da negativnim uvjerenjima nećete postići ono što zaslužujete, te će posljedično i Vaše dijete za isto biti uskraćeno. Uz povjerenje u vlastitu mudrost i sposobnost, nailazit ćete uvijek na stručnjake unutar i izvan sustava koji će prepoznati Vašu posvećenost i pozitivna uvjerenja, te Vam na tom putovanju biti podrška kvalitetnim programom i savjetima.

I najvažnije…Imajte povjerenja u svoje dijete!

Povjerenje u djetetove urođene sposobnosti da njegovo tijelo samo pronalazi način i čini najbolje da nadvlada sve izazove čini vaš zajednički put uspješnim i ostvarenim u svom punom potencijalu.

pročitaj
Korneo blog - Svijet voli pobjednike
12 stu 2019

Svijet voli pobjednike

Na kavi sa prijateljicom gledam slike njenog klinca sa vrtićkog zimovanja. Sa slika se smiješe krezubi klinci na bijelim padinama. Stoje na skijama u pozi „ralica“ i svima oko vrata vise zlatne medalje.

I pomislim, kako lijepo, ne opterećuju djecu uspjehom već su svi „najbolji“ i svi su „pobjednici“. Al kad ono, pregledavajući album shvatim i da su na plivanju opet svi zlatni;
na klizanju – prvaci,
na trčanju – sami pobjednici!
Kakva je to poruka koju šaljemo djeci kad ih bez kriterija dižemo u nebo, slavimo njihov uspjeh i nagrađujemo zlatnim medaljama? Znači li to da nam je važan samo uspjeh ili da nam on uopće nije važan kada je lako dostupan svima? Znači li to da vrijediš samo ako si zlatni i da ništa manje od toga nije dovoljno dobro?

I sama sam bila dijete (iako dosta davno), ali svježe se sjećam kako sam samo jednom dobila brončanu medalju iz skijanja, a bavila sam se svime i svačime na duže i kraće pruge. Samo jednom sam bila dovoljno dobra da uđem među to troje koji su imali čast dobiti medalju. I, iako takmičenje nije bilo međunarodnog karaktera i odvijalo se na padini iza starog slovenskog hotela, nije bilo lako dobiti medalju! Medalja nije za sve! Znali smo to svi mi tadašnji krezubi klinci na snježnoj padini u pozi „ralica“ i nitko nije prolijevao gorke suze jer nije dobio medalju. Znali smo se procjenjivati, znali smo da ima boljih i lošijih od nas. Znali smo u čemu smo dobri a u čemu ne. Gutali smo knedle jer nam je neki trofej promaknuo, ali smo se trudili da druge godine probamo bolje i jače. Ili smo zaključili da nas nešto drugo više privlači i da smo u nečem drugom bolji. Tražili smo se, procjenjivali se u odnosu na druge, trudili i odustajali, plakali i slavili.

Nagrađivanje svih u svemu krajnje je zbunjujuće i destimulirajuće. To je laž i iluzija kojom cijepimo djecu protiv neugodnih osjećaja. To je „stakleno zvono“ pod koje ih stavljamo u nadi da nikada neće biti nesretna i pobijeđena.

Jednako kako fizička bol čuva naš fizički integritet, psihička bol čuva naš psihički integritet i izuzetno je bitno da je u svom odrastanju upoznamo i naučimo se nositi s njom. O tome govori i prekrasan crtić „Izvrnuto obrnuto“ koji preporučam pogledati svakom roditelju zajedno sa svojom djecom. Uvjeravanje da smo svi najbolji i pobjednici nastavlja se i u osnovnoj školi uz hiperprodukciju odlikaša. Svi, i roditelji i djeca, očekuju petice iz svega i kada to nije tako stvara se pritisak da to bude tako. Je li tada bitno stvarno znanje, uloženi trud, marljivost, požrtvovnost, radne navike ili ocjena 5? Petica je jedino što je relevantno i što se broji. Nikada nećete sresti roditelja ili dijete koje će priznati da ne zna za pet, kao što nećete sresti nikoga tko će objektivno biti zadovoljan s trojkom. A nemoguće je da smo svi iz svega za pet, jer nismo! Privid uspjeha uglavnom se njeguje još kroz prva četiri razreda osnovne škole nakon kojih često dolazi hladan tuš. Kada dijete više ne ostvaruje iluziju u koju je zaveden poljuljani su temelji njegovog samopouzdanje koje je izgrađeno na lažima. Javlja se psihička bol za koju je potpuno nespremno i sve ono od čega smo ga štitili i branili može prodrijeti mnogo dublje.

Zašto nam je onda toliko bitno da ih ne povrijede dok su mali, i zašto mislimo da bi ih poraz uopće povrijedio? Djeca prihvaćaju naše sustave vrijednosti i ako im se pobjeda prezentira kao uspjeh, poraz postaje neuspjeh.

Stara Japanska mudrost kaže: „Iz pobjede naučimo manje nego iz poraza“. Eh, kada bi barem mi odrasli to mogli razumjeti…

pročitaj
Korneo blog - ZA RODITELJE… ISKRENO IZ PERA JEDNOG EDUKACIJSKOG REHABILITATORA
28 lis 2019

ZA RODITELJE… ISKRENO IZ PERA JEDNOG EDUKACIJSKOG REHABILITATORA

Rad edukacijskog rehabilitatora (=defektologa) ili terapeuta bilo kakve vrste koji radi individualnu terapiju s djetetom, prije svega podrazumijeva rad s roditeljima djeteta. Još su nas na faksu učili (bar ovu mlađu generaciju) o socijalnom modelu – mijenjanju okoline, ne pojedinca - podršci usmjerenoj obitelji, važnosti rane intervencije i važnosti edukacije roditelja. Ali nekako s ulaskom u praksu, taj se jedan aspekt usmjerenosti obitelji izgubi u sustavu. Što zbog premalog kapaciteta ustanova, što zbog velike liste čekanja, što zbog želje pojedinca da obuhvati što veći broj djece. U želji da ih što više dobije bar nekakvu podršku - jer bolje nekakva nego nikakva - kvantiteta često ide na štetu kvaliteti. U takvoj jednoj hrvatskoj realnosti često se izgubi i terapeut, pogotovo onaj s utopijskom žicom za mijenjanje svijeta. Jer znaš kako i što bi trebalo mijenjati, ali sustav je trom i star. A ljudi, oni se boje promjena i kada su dobre. I često se onda pojedinac utopi u masi ili nekad, ako zna iskoristiti svoje potencijale, pokuša u okviru mogućnosti koje ima, krajnjem korisniku osigurati što veći stupanj kvalitetne podrške. U tom duhu pišem ovaj blog.

Brojim skoro treću godinu u Korneu. Ne mogu reći da imam zavidan staž, nemam ni godina, dapače znam reći „da još puno žganaca moram pojesti“. Ali kroz ruke mi je već sada prošao veliki broj roditelja i djece. I jednu stvar sam primijetila; ponavljanje stvarno je majka učenja. Znam uloviti sebe kako jedno te istu rečenicu ponavljam istom roditelju već deseti put. Iako ih sve tražim da mi kažu kada se ponavljam, do sada nitko nikada nije. Ne zato što sam autoritet – ne leži mi taj opis. Već zato što taj isti roditelj tu moju istu rečenicu svaki puta shvati drugačije. Njegovo shvaćanje ovisi o procesu koji se odvija u njemu u tom trenutku, ovisi o fazi prihvaćanja u kojoj se nalazi, ovisi i o fiziološkim faktorima poput naspavanosti toga dana, ovisi i o trenutnom odnosu s partnerom. Često tu istu rečenicu čuju od nekog drugog stručnjaka, ali ju čuju na drugačiji način pa se vrate s novom perspektivom i tek onda krenu u realizaciju. Upravo zato imam potrebu napisati nekoliko malih „uputa“ za roditelje, bilo da su u tretmanu terapija već godinama, bilo da su tek krenuli ili da su samo u brizi za svoje dijete.

Molim Vas da ih zalijepite na neko vidljivo mjesto i pročitate s vremena na vrijeme. Jer ovisno o životnoj fazi u kojoj se nalazite svaki put ćete ih gledati drugačije, kao knjigu kojoj se vraćate nakon 10 godina.

1. Slušajte svoj instinkt

Začudili biste se koliko puta čujem rečenicu „Imao/la sam osjećaj da nešto nije u redu, ali me obitelj uvjeravala da će kad tad progovoriti“. Instinkt. Majka ima instinkt, ima ga i otac, ali je kod majke biološki izraženiji. Jedna važna sposobnost koju smo zatomili modernim načinom života, ali svatko od nas ju ima. Kad Vam instinkt kaže da nešto nije u redu, otiđite po mišljenje, makar i po drugo. Niti jedan stručnjak vam neće reći da s vašim djetetom nešto nije u redu, ako zaista je. Isto vrijedi i za promjenu terapeuta/oblika terapije.

2. Rana intervencija spašava kvalitetu života

O plasticitetu mozga i važnosti rane intervencije neću u detalje jer bih mogla predugo. Ako ta dva termina prvi puta čujete, svakako se s njima upoznajte ovdje. Što ranije krenemo, to veću šansu imamo za brže, kvalitetnije i djelotvornije rezultate.

3. NITKO vam ne može reći što će biti s vašim djetetom

Niti sutra niti za deset godina. Ne zato što znam, a zločesta sam pa vam ne želim reći. Nego vas vrlo jednostavno ne želim ograničiti. Da pojednostavnim, ako mi dođete s „teškim“ nalazom i ja vam kažem da vaše dijete nikad neće govoriti, vi od njega nećete očekivati da govori, smanjit ćete očekivanja i nesvjesno smanjiti poticaje kojima ga izlažete. Ako vam kažem da će sigurno govoriti, ulovit ćete se za moje riječi grčevito i potencijalno postaviti previsoka očekivanja koja bi mogla vaše dijete dovesti do frustracije i konstantnog osjećaja neuspjeha. Zato Vam kažem da ne znam, jer (osim što stvarno ne znam) je svako dijete individualno i svako dijete drugačije reagira na tretman, njegov uspjeh ovisi o tome koliko ćete ga kod kuće podržavati, koliko ćete pratiti smjernice i hoćete li znati prepoznati koji je tempo vašeg djeteta. Sami tretman nije dovoljan.

4. Pokušajte pratiti djetetov tempo

Uputa koju sam dala skoro svakom roditelju do sada glasi „usporite se“. Živimo u svijetu u kojem su promjene konstanta, pa ni stvari u dućanu nemaju svoje stalno mjesto, tempo života je sulud, a mi se rukama i nogama borimo da ga ulovimo, jer je to ono što se od nas očekuje. E pa u takvoj brzini izmjene sadržaja treba stati, duboko udahnuti i slušati, prvo sebe pa dijete. Kada djetetu postavite pitanje a ono ne odgovori odmah, dajte mu vremena. Djeci s odstupanjem u govorno jezičnom razvoju treba vremena da procesuiraju informaciju i organiziraju njenu reprodukciju. Zato nabrojite u sebi barem sporo do 10 ili brzo do 20 prije nego što ćete mu pitanje postaviti opet. Ako vam je lakše, zamislite da je mozak djeteta kao mali kompjuter, svaki put kada mu ponovite pitanje bez da ste mu dali vremena da odgovori on kao da se restarta - počne razmišljati od početka. Ne bombardirajte ga.

5. Uživajte sa svojim djetetom

Da, terapija je izrazito važna, bitno je biti redovit i dosljedan, ali ne zaboravite da je vaše dijete prije svega – dijete. I da treba imati „slobodno vrijeme“, period u kojem ne radi i ne uči već s vama – uživa. Aktivnosti u kojima se skupa smijete su aktivnosti u kojima je vaše dijete usmjereno na vas, taj trenutak ne bi bio moguć bez dvosmjerne komunikacije. A to nam je u većini slučajeva glavni cilj – povećati broj djetetovih inicijativa i kvalitetnu dvosmjernu komunikaciju.

6. I djeca imaju „teške“ dane.

Manjak sna, ručak koji nije pojelo, promjena probave, promjena vremena... sve su to okolinski faktori koji utječu na vaše dijete. Stoga obratite pozornost na djetetov tempo tijekom svakog dana. Ovisno o djetetu postavljajte zahtjeve koji se drže vašeg glavnog cilja. Dijete najbolje uči kroz igru i kroz svakodnevne situacije, zato je važno zahtjeve ukomponirati u dnevnu rutinu. Međutim ako je dijete razdražljivo a vi od njega tražite da vas pogleda i kaže „daj jabuku“ , ono vas pri tome ne pogleda ali kaže „jabuka“. I koliko god pokušavali, svaki puta dijete kaže „jabuka“ , cijela situacija sada već frustrira i vas i njega i vodi u neuspjeh. Dijete koje je stalno neuspješno često je frustrirano. A neuspješno je jer mi od njega previše zahtijevamo u tom trenutku. To nije sasvim poticajna okolina. Radije onda smanjite ciljeve, zadovoljite se samo pogledom, pa kasnije pokušajte ponovno. Ne mislim da treba odustati, dosljednost je izrazito važna i treba paziti da ne pojačamo nepoželjna ponašanja, ali u redu je prilagoditi se.

7. Ekranitis nije izmišljotina

Živimo u svijetu pametnih telefona, automobila i kuća. U svijetu u kojemu je normalno da ljudi hodaju po parku i gledaju u mobitele a ne jedni u druge. Nije čudno da se u takvom svijetu govori o virtualnom autizmu čiji je uzrok pretjerana izloženost ekranima. Da, svi ekrani, veliki i mali, utječu na djetetov razvoj, i to ne samo na razvoj vizualne i auditivne percepcije, pažnje i koncentracije već i na dvosmjernu komunikaciju. Ekran od vašeg djeteta nikada neće tražiti povratnu informaciju niti inicijativu. I zato ga, molim vas, izbacite.

8. U redu je da ste umorni.

Nosite se s ogromnom brigom, strahom, pokušajem prihvaćanja, samim prihvaćanjem, često i žalovanjem. Vjerujem da se nekad osjećate samima, jer naš sustav ne pruža dovoljno podrške. Nekad svojih procesa niste svjesni, nekad jeste. Ovisno o tome koliko ste ih svjesni često ovisi i kako ćete razumjeti onu moju jedno te istu rečenicu. U cijeloj toj, usponima i padovima isprepletenoj, svakodnevici u redu je da se zatvorite u sobu i na 20 minuta pokušate doći k sebi. Posebice ako to znači da ćete se nakon toga osjećati mrvicu lakšima.

9. Brinite o sebi.

Brinite o svom fizičkom i psihičkom zdravlju. TO NIJE SEBIČNOST! Što ste vi bolje to će vaše dijete biti bolje. Ako možete organizirajte se da svatko od vas ima kvalitetno vrijeme za sebe, bilo to buljenje u „Ljubav je na selu“, čitanje knjige, masaža ili trčanje. Mislite i na svoje misli. Žao mi je što u našoj kulturi postoji stigma od odlaska na psihoterapiju. Da sam na poziciji moći mentalnu higijenu bi uvela kao obavezni predmet u škole a rad na sebi postavila kao nešto društveno očekivano. Bilo bi nam svima lakše.

10. Otiđite po drugo mišljenje

Svaki stručnjak gleda vaše dijete u okviru svojih znanja. Njegova znanja ovise o primarnoj struci i specijalizacijama i edukacijama koje je naknadno upisivao. Ovise i o kapacitetu pojedinca da iskoristi puni potencijal edukacije koju je završio. Puno ljudi će na jedan problem gledati na puno različitih načina. Nekad će vam samo trebati da čujete (onu) istu rečenicu iz drugih usta, a nekad ćete dobiti neko potpuno novo saznanje koje će vam pokazati novi smjer koji možda ispadne baš taj koji odgovara vašem djetetu. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da svaki tjedan treba ići drugom stručnjaku, rutina je isto dobra. Ali imajte na umu da nitko nije sveznajući, koliko god ga smatrate članom obitelji.

11. Vi ste naš najvažniji alat

Kad ste vi dobro, kad ulovite tempo djeteta i kad nađete terapijski pristup ili tretman za koji vidite da odgovara vašem djetetu, onda je samo nebo granica i baš zato nitko ništa ne može predvidjeti. Vjerujte u svoje dijete!

pročitaj
Korneo blog - Pričekaj malo! (ili zašto je važno djecu naučiti čekati)
31 ožu 2019

Pričekaj malo! (ili zašto je važno djecu naučiti čekati)

Danas je sve brzo
Brzo putujemo s jednog kraja svijeta na drugi, u sekundi se dopisujemo s ljudima koji su na drugim kontinentima, internetom saznajemo odgovore na sva naša pitanja , pritiskom na gumb se zabavljamo. Kad smo gladni, jedemo, kad smo žedni, pijemo, naučeni smo dobiti ono što nam treba… ODMAH.
Sva takva iskustva dovode do toga da sve lakše i češće gubimo živce na šalterima i u redovima, da psujemo ako se internetska veza uspori, da šizimo ako je zastoj. A mi smo odrasli! Naš racio bi trebao biti snažan, naša samokontrola bi trebala biti izgrađena i moćna.

A što je sa djecom? Zašto je važno djecu naučiti čekati?
Današnja djeca i nemaju mnogo prilika za uvježbavanje strpljivosti i čekanja. Kad su gladni „kme“ i klopa je tu, kad su žedni „kme“ čaj je spreman, kad nešto žele „kme“ roditelji se tuku tko će prije zadovoljiti djetetovu potrebu. Ako i iskrsne poneka situacija u kojoj bi dijete trebalo strpljivo čekati, roditelji se potrude smanjiti takav frustracijski napad na svog mališana. Pa je tako sasvim uobičajeno u čekaonici kod doktora vidjeti djecu s tabletima i mobitelima, u restoranu za stolom dijete pred baby tv-om, kod frizera televizor s neprestanim crtićima, u automobilima i avionima ekrane na sjedalima ispred. Čak i kod zubara ekran iznad zubarskog stolca. Nema sekunde u dječjem životu pogleda u prazno.
Kako onda od djeteta koje nikada ništa ne čeka očekivati strpljivost?!
A kako od nestrpljivog djeteta očekivati koncentraciju?
A kako od loše koncentriranog djeteta očekivati učenje?
A kako onda razviti ustrajnost, požrtvovnost, upornost, samokontrolu….?

Što je ustvari čekanje?
Ovisno što čekamo, ponekad je to strpljivo poštivanje nametnutih pravila (čekanje u čekaonicama, čekanje da ručak završi pa da se ustanemo od stola), ponekad je sposobnost odgađanja zadovoljenja neke od potreba i želja (čekanje ručka, čekanje početka filma, čekanje poklona i sl.) ili naprosto čekanje da se u nekom vremenskom periodu nešto obavi (čekanje da završi putovanje, čekanje da te frizer ošiša i sl.).
Svi oblici čekanja zahtijevaju dobru samokontrolu i razvijaju strpljivost. Biti sposoban čekati znači biti sposoban upravljati svojim nagonima i potrebama.
Nitko ništa ne voli čekati, ali biti sposoban čekati čini veliku razliku između uspješnih i neuspješnih ljudi. Stoga, uvježbavajte čekanje! Uvedite ga u svakodnevni život. Odredite s djetetom što čekate i dosljedno se držite dogovora. To je izuzetno vrijedna vježba za cijeli život.

Borba protiv dosade
Ono što se obično javlja kod čekanja je dosada. Dosada je neugodan osjećaj, a roditelji novoga doba bore se protiv svih neugodnosti koje bi mogle zadesiti njihovo dijete, pa tako i dosadu napadaju sa svim najjačim oružjima (obično, nažalost, raznim ekranima). Kao da će se dosada, ušuljavši u dječji mozak, izbrisati sva njihova znanja i vještine. A upravo dosada ima izuzetno važan zadatak. Dosada je neugodna emocija koja je svojstvena kako djeci tako i odraslima. Njen zadatak je da nas svojom neugodom potakne na aktivnost. Dosada nas uči kako naći hranu za mozak i razviti interese. Ona je proizvod zdravog uma i, osim što je neugodna, silno je korisna. Bez serviranih gotovih rješenja u vidu raznih ekrana, dosada bi dijete urednog razvoja potakla na kreativnost, probudila maštu, i potakla ga na stjecanje novih iskustava. Naučiti pobijediti dosadu izuzetno je važna vještina koja štiti naš mozak.
Dakle, razmišljanja „što bih sad mogao/la raditi?“ nisu opasna. Nužna su i poticajna, kako za vas tako i za vaše dijete.
Pokažite svojim primjerom djetetu kako se nosite sa svojim napadima dosade.
Ukoliko je vaš odgovor na napad dosade posezanje za mobitelom ili play stationom, nemojte očekivati drugo niti od svojeg djeteta ali pri tom budite svjesni da je za njega to mnooooogo gora aktivnost koja će mu onemogućiti razvoj čitavog niza potrebnih vještina.
Dakle, dosada je pokretačko gorivo. Dopustite djetetu da se samo nosi s njom. Možda će vas iznenaditi s kojim će se idejama pojaviti. Između ostalog za dijete je nužno da upozna dosadu, da nauči kako će i što s njom. Ukoliko se na svaki njezin napad vi upletete lišit ćete svoje dijete mogućnosti da to samo nauči.
Istraživanja su pokazala da se u adolescentskoj dobi dosada usko povezuje s konzumiranjem alkohola i droge. Osobe koje se nisu naučile „boriti“ s dosadom sklonije su ovim porocima.

Čekanje i dosada neugodnosti su koje su sastavni dio života, ali su zdrave neugodnosti koje ne trebamo izbjegavati.

pročitaj
Korneo blog - Crveni alarm za roditelje!!!
10 vlj 2019

Crveni alarm za roditelje!!!

Često ćete čuti „Biti roditelj je nešto najljepše na svijetu“, ali biti kvalitetan roditelj je ujedno i nešto najteže i najodgovornije. Našim davnim precima roditeljstvo je bilo prirodno, na nivou nagona. Nisu čitali knjige i slušali predavanja na tu temu, a ipak su uspijevali odgojiti sve naprednije i naprednije generacije. A što je s našom djecom? Kakve su današnje generacije koje odgajamo?!
Radeći dugi niz godina s djecom i roditeljima pratimo evolucijske promjene koje se događaju i o kojima imamo potrebu upozoriti sve roditelje i one koji to žele postati.
Nekada davno djeca su znala svoje mjesto u plemenskoj, obiteljskoj hijerarhiji i ta pozicija sigurno nije bila vodeća. Učili su prvenstveno imitirajući svoje roditelje i čim su bili sposobni za to (a to je značilo kad su mogli stabilno hodati, a ne sa 30 godina) pridonosili bi na svoj način zajednici u kojoj su odrastali. Sudjelovali su u svakodnevnim aktivnostima, učili od starijih,...

Reći ćete: „To je bilo u vrijeme pračovjeka, kako se tadašnje djetinjstvo može uspoređivati s današnjim generacijama?“ I ne može! U tome i jest cijeli problem.

Iznenadilo nas je neko novo vrijeme u kojem su djeca zauzela vodeću ulogu u obitelji. Mladi roditelji prepuni ljubavi i brige za svoje malobrojno potomstvo, razapeti između svojih obaveza, ritma života i svog malca, izgubili su svoju poziciju uzora i modela, svoje prijeko potrebno dominantno mjesto i predali svu moć svom djetetu u ruke ( i mobitel i daljinski od tv-a).
Prečesto slušamo jadikovke roditelja kako „ne mogu izaći na kraj s djetetom“, kako mu „ne mogu zabraniti da gleda crtiće, igra igrice“ … jer je onda jako nesretno i ljuto, kako njihovo dijete jede samo ovu ili onu hranu, kako ne želi skinuti pelenu, kako ne želi hodati nego obožava biti nošeno, kako ne može čekati (u redu, u čekaonici kod liječnika, u restoranu)… Kad očistimo šumu problema iz ovih rečenica ostaje: „dijete ne može, dijete ne želi…..“ A gdje je „dijete može, dijete treba, dijete MORA“?! E to se izgubilo po putu.

Kada pišemo ovakve opise ne govorimo o svima i ne kažemo da je uvijek tako, ali je, budimo iskreni, čeeeesto tako. Evo kako to često izgleda:
Rodi se dijete. Prvih šest mjeseci kada dijete upija zvukove i mirise svoje okoline, kada razlikuje glas svoje majke i oca od ostalih ljudi, kada osluškuje dinamiku govora, reagira na vikanje, šaptanje, pjevanje, smijanje, kada sluša muziku koju slušaju ukućani i takvoj muzici se više veseli nego ostaloj, kada fokusira predmete, izoštrava svoj vid….kada dijete sve to radi, mi mislimo da uglavnom leži i spava.
Kada krene sjedenje i puzanje dijete postaje zahtjevnije. Može nekud otići, pasti, staviti nešto sitno u usta i, ne daj Bože, se uprljati. Da bi to spriječili vjerojatno ćete posegnuti za „ograđenim vrtićem“. To je čisto i sigurno mjesto gdje dijete može biti sa svojih 5 ili 555 igračaka, SAMO.
Kada krene hodati stvari se još više kompliciraju! Podižete sve na gornje police, stan je do visine struka opustošen a sve utičnice imaju u sebi zaštitu. Sigurnost prije svega! Ali i Vaš komfor. Možete opuštenije skrolati po mobitelu, tabletu i kompu. Vaše dijete uokolo hoda bez opasnosti, ali i bez interakcije s Vama. Ono cendra, plače, zahtijeva Vašu pažnju, zahtijeva Vašu prisutnost a Vi morate još ovo i još ono…. I da bi bio mir upalite mu baby tv, pokažete mu tablet, date mobitel. Tehnologija je nezahvalan baby siter!!!! Ali to ćete tek s vremenom otkriti.
I tako prolaze dani. Vaše dijete lijepo napreduje jer konačno jede ono što voli uz crtiće. Nema smisla ga uzrujavati s novim okusima, i krutom hranom koju teško žvače. U kolicima se vozi uokolo, ako i želi iz njih izaći (a vi bi morali pogrbljeni trčat za njim), tu je mobitel koji će ga brzo odgovoriti od takve hazarderske ideje. Ekrani se vade i kad dođu gosti, kad se pije kava, kad ste umorni, kad je dijete nervozno….prečesto!

Jednog dana pročitate ovakav članak negdje i odlučite drugačije. Sad ste osvijestili da to nije dobro i čvrsto odlučujete da to tako ne može. Ali ispad koji Vam vaše dijete priredi nakon što ne dobije ono na što ste ga Vi naučili Vas učini slabim i Vi odlučite popustiti, probat ćete ponovno sutra, pa sutra, pa sutra…..
Vaše dijete preuzima vlast. Sada ono sjedi na obiteljskom tronu a Vi ispunjavate želje. I sve bude ok, jer Vi ćete sve učiniti za svoje dijete kao svaki dobar roditelj.

Ali onda se u igru upliće sustav. Prvo dijete krene u vrtić u kojem treba slijediti pravila grupe. Neka djeca se već u vrtiću teže nose s postavljenim granicama i frustracijama (jer ih zapravo nikada nisu imali). Ipak, to je period kada se odgojitelji trude (a i roditelji) da u svim utrkama sva djeca budu prva, svi dobiju zlatne medalje, svi su najbolji, jer zašto frustrirati djecu. Škola bitno mijenja život svima. Ona još uvijek funkcionira na nekim staromodnim principima reda, rada i discipline na koju današnja djeca do dolaska u nju nisu navikla. Odjednom se djeci i roditeljima govori da nisu svi pobjednici, da nisu svi zlatni, da se nešto mora, da ono što se mora nekad bude teško, zamorno, dosadno, neinteresantno…. a da se ipak mora.

Koliko djeca koja su prvih šest godina života provela u opisanom obliku roditeljstva mogu imati problema s početkom škole možete zamisliti i sami.

Znamo, možda je ovakav opis malo okrutan, ali na žalost nije izmišljen. Previše se roditelja upecalo u ovu mrežu suvremenog odgoja. Za posljedicu imaju djecu koja ne razvijaju govor, koja manifestiraju elemente autizma, koja imaju teškoće pažnje i koncentracije, koja imaju nerazvijenu motoriku, koja imaju teškoće senzorne integracije, koja su emocionalno nezrela, niskog samopouzdanja, koja su hiperaktivna, koja su niske tolerancije na frustraciju.

A mislili ste da radite sve kako treba…
Vašem djetetu prvenstveno trebate VI!

I da , to je zahtjevno i teško i ponekad iscrpljujuće. To je tako i radnim danom i vikendom i praznikom. To je od 0 do 24, 7 dana u tjednu, 52 tjedna godišnje. Vi ste vođa koji postavlja granice i čiji se primjeri slijede. Dijete je isto kao i kod pračovjeka, ono imitira ono što vidi, radi ono što smije, uči iz onog što mu date. Vaš primarni „posao“ nije da Vaše dijete bude sretno, Vaš posao je da radite ono što je dobro za Vaše dijete.
Uklanjanjem svih opasnosti, prepreka, neugodnosti, frustracija, dosade možda mislite da radite najbolje za njega, ali mu zapravo jaaaaako otežavate.

Već je mnogo djece koja su proizvod opisanog oblika roditeljstva. Pune su ih čekaonice.
Ne dozvolite da i Vi čekate na red u tim istim čekaonicama.

pročitaj