fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar
fix bar

Korneo BLOG

Članci u kategoriji "emocije"

Korneo blog - Pričekaj malo! (ili zašto je važno djecu naučiti čekati)
31 ožu 2019

Pričekaj malo! (ili zašto je važno djecu naučiti čekati)

Danas je sve brzo
Brzo putujemo s jednog kraja svijeta na drugi, u sekundi se dopisujemo s ljudima koji su na drugim kontinentima, internetom saznajemo odgovore na sva naša pitanja , pritiskom na gumb se zabavljamo. Kad smo gladni, jedemo, kad smo žedni, pijemo, naučeni smo dobiti ono što nam treba… ODMAH.
Sva takva iskustva dovode do toga da sve lakše i češće gubimo živce na šalterima i u redovima, da psujemo ako se internetska veza uspori, da šizimo ako je zastoj. A mi smo odrasli! Naš racio bi trebao biti snažan, naša samokontrola bi trebala biti izgrađena i moćna.

A što je sa djecom? Zašto je važno djecu naučiti čekati?
Današnja djeca i nemaju mnogo prilika za uvježbavanje strpljivosti i čekanja. Kad su gladni „kme“ i klopa je tu, kad su žedni „kme“ čaj je spreman, kad nešto žele „kme“ roditelji se tuku tko će prije zadovoljiti djetetovu potrebu. Ako i iskrsne poneka situacija u kojoj bi dijete trebalo strpljivo čekati, roditelji se potrude smanjiti takav frustracijski napad na svog mališana. Pa je tako sasvim uobičajeno u čekaonici kod doktora vidjeti djecu s tabletima i mobitelima, u restoranu za stolom dijete pred baby tv-om, kod frizera televizor s neprestanim crtićima, u automobilima i avionima ekrane na sjedalima ispred. Čak i kod zubara ekran iznad zubarskog stolca. Nema sekunde u dječjem životu pogleda u prazno.
Kako onda od djeteta koje nikada ništa ne čeka očekivati strpljivost?!
A kako od nestrpljivog djeteta očekivati koncentraciju?
A kako od loše koncentriranog djeteta očekivati učenje?
A kako onda razviti ustrajnost, požrtvovnost, upornost, samokontrolu….?

Što je ustvari čekanje?
Ovisno što čekamo, ponekad je to strpljivo poštivanje nametnutih pravila (čekanje u čekaonicama, čekanje da ručak završi pa da se ustanemo od stola), ponekad je sposobnost odgađanja zadovoljenja neke od potreba i želja (čekanje ručka, čekanje početka filma, čekanje poklona i sl.) ili naprosto čekanje da se u nekom vremenskom periodu nešto obavi (čekanje da završi putovanje, čekanje da te frizer ošiša i sl.).
Svi oblici čekanja zahtijevaju dobru samokontrolu i razvijaju strpljivost. Biti sposoban čekati znači biti sposoban upravljati svojim nagonima i potrebama.
Nitko ništa ne voli čekati, ali biti sposoban čekati čini veliku razliku između uspješnih i neuspješnih ljudi. Stoga, uvježbavajte čekanje! Uvedite ga u svakodnevni život. Odredite s djetetom što čekate i dosljedno se držite dogovora. To je izuzetno vrijedna vježba za cijeli život.

Borba protiv dosade
Ono što se obično javlja kod čekanja je dosada. Dosada je neugodan osjećaj, a roditelji novoga doba bore se protiv svih neugodnosti koje bi mogle zadesiti njihovo dijete, pa tako i dosadu napadaju sa svim najjačim oružjima (obično, nažalost, raznim ekranima). Kao da će se dosada, ušuljavši u dječji mozak, izbrisati sva njihova znanja i vještine. A upravo dosada ima izuzetno važan zadatak. Dosada je neugodna emocija koja je svojstvena kako djeci tako i odraslima. Njen zadatak je da nas svojom neugodom potakne na aktivnost. Dosada nas uči kako naći hranu za mozak i razviti interese. Ona je proizvod zdravog uma i, osim što je neugodna, silno je korisna. Bez serviranih gotovih rješenja u vidu raznih ekrana, dosada bi dijete urednog razvoja potakla na kreativnost, probudila maštu, i potakla ga na stjecanje novih iskustava. Naučiti pobijediti dosadu izuzetno je važna vještina koja štiti naš mozak.
Dakle, razmišljanja „što bih sad mogao/la raditi?“ nisu opasna. Nužna su i poticajna, kako za vas tako i za vaše dijete.
Pokažite svojim primjerom djetetu kako se nosite sa svojim napadima dosade.
Ukoliko je vaš odgovor na napad dosade posezanje za mobitelom ili play stationom, nemojte očekivati drugo niti od svojeg djeteta ali pri tom budite svjesni da je za njega to mnooooogo gora aktivnost koja će mu onemogućiti razvoj čitavog niza potrebnih vještina.
Dakle, dosada je pokretačko gorivo. Dopustite djetetu da se samo nosi s njom. Možda će vas iznenaditi s kojim će se idejama pojaviti. Između ostalog za dijete je nužno da upozna dosadu, da nauči kako će i što s njom. Ukoliko se na svaki njezin napad vi upletete lišit ćete svoje dijete mogućnosti da to samo nauči.
Istraživanja su pokazala da se u adolescentskoj dobi dosada usko povezuje s konzumiranjem alkohola i droge. Osobe koje se nisu naučile „boriti“ s dosadom sklonije su ovim porocima.

Čekanje i dosada neugodnosti su koje su sastavni dio života, ali su zdrave neugodnosti koje ne trebamo izbjegavati.

pročitaj
Korneo blog - Crveni alarm za roditelje!!!
10 vlj 2019

Crveni alarm za roditelje!!!

Često ćete čuti „Biti roditelj je nešto najljepše na svijetu“, ali biti kvalitetan roditelj je ujedno i nešto najteže i najodgovornije. Našim davnim precima roditeljstvo je bilo prirodno, na nivou nagona. Nisu čitali knjige i slušali predavanja na tu temu, a ipak su uspijevali odgojiti sve naprednije i naprednije generacije. A što je s našom djecom? Kakve su današnje generacije koje odgajamo?!
Radeći dugi niz godina s djecom i roditeljima pratimo evolucijske promjene koje se događaju i o kojima imamo potrebu upozoriti sve roditelje i one koji to žele postati.
Nekada davno djeca su znala svoje mjesto u plemenskoj, obiteljskoj hijerarhiji i ta pozicija sigurno nije bila vodeća. Učili su prvenstveno imitirajući svoje roditelje i čim su bili sposobni za to (a to je značilo kad su mogli stabilno hodati, a ne sa 30 godina) pridonosili bi na svoj način zajednici u kojoj su odrastali. Sudjelovali su u svakodnevnim aktivnostima, učili od starijih,...

Reći ćete: „To je bilo u vrijeme pračovjeka, kako se tadašnje djetinjstvo može uspoređivati s današnjim generacijama?“ I ne može! U tome i jest cijeli problem.

Iznenadilo nas je neko novo vrijeme u kojem su djeca zauzela vodeću ulogu u obitelji. Mladi roditelji prepuni ljubavi i brige za svoje malobrojno potomstvo, razapeti između svojih obaveza, ritma života i svog malca, izgubili su svoju poziciju uzora i modela, svoje prijeko potrebno dominantno mjesto i predali svu moć svom djetetu u ruke ( i mobitel i daljinski od tv-a).
Prečesto slušamo jadikovke roditelja kako „ne mogu izaći na kraj s djetetom“, kako mu „ne mogu zabraniti da gleda crtiće, igra igrice“ … jer je onda jako nesretno i ljuto, kako njihovo dijete jede samo ovu ili onu hranu, kako ne želi skinuti pelenu, kako ne želi hodati nego obožava biti nošeno, kako ne može čekati (u redu, u čekaonici kod liječnika, u restoranu)… Kad očistimo šumu problema iz ovih rečenica ostaje: „dijete ne može, dijete ne želi…..“ A gdje je „dijete može, dijete treba, dijete MORA“?! E to se izgubilo po putu.

Kada pišemo ovakve opise ne govorimo o svima i ne kažemo da je uvijek tako, ali je, budimo iskreni, čeeeesto tako. Evo kako to često izgleda:
Rodi se dijete. Prvih šest mjeseci kada dijete upija zvukove i mirise svoje okoline, kada razlikuje glas svoje majke i oca od ostalih ljudi, kada osluškuje dinamiku govora, reagira na vikanje, šaptanje, pjevanje, smijanje, kada sluša muziku koju slušaju ukućani i takvoj muzici se više veseli nego ostaloj, kada fokusira predmete, izoštrava svoj vid….kada dijete sve to radi, mi mislimo da uglavnom leži i spava.
Kada krene sjedenje i puzanje dijete postaje zahtjevnije. Može nekud otići, pasti, staviti nešto sitno u usta i, ne daj Bože, se uprljati. Da bi to spriječili vjerojatno ćete posegnuti za „ograđenim vrtićem“. To je čisto i sigurno mjesto gdje dijete može biti sa svojih 5 ili 555 igračaka, SAMO.
Kada krene hodati stvari se još više kompliciraju! Podižete sve na gornje police, stan je do visine struka opustošen a sve utičnice imaju u sebi zaštitu. Sigurnost prije svega! Ali i Vaš komfor. Možete opuštenije skrolati po mobitelu, tabletu i kompu. Vaše dijete uokolo hoda bez opasnosti, ali i bez interakcije s Vama. Ono cendra, plače, zahtijeva Vašu pažnju, zahtijeva Vašu prisutnost a Vi morate još ovo i još ono…. I da bi bio mir upalite mu baby tv, pokažete mu tablet, date mobitel. Tehnologija je nezahvalan baby siter!!!! Ali to ćete tek s vremenom otkriti.
I tako prolaze dani. Vaše dijete lijepo napreduje jer konačno jede ono što voli uz crtiće. Nema smisla ga uzrujavati s novim okusima, i krutom hranom koju teško žvače. U kolicima se vozi uokolo, ako i želi iz njih izaći (a vi bi morali pogrbljeni trčat za njim), tu je mobitel koji će ga brzo odgovoriti od takve hazarderske ideje. Ekrani se vade i kad dođu gosti, kad se pije kava, kad ste umorni, kad je dijete nervozno….prečesto!

Jednog dana pročitate ovakav članak negdje i odlučite drugačije. Sad ste osvijestili da to nije dobro i čvrsto odlučujete da to tako ne može. Ali ispad koji Vam vaše dijete priredi nakon što ne dobije ono na što ste ga Vi naučili Vas učini slabim i Vi odlučite popustiti, probat ćete ponovno sutra, pa sutra, pa sutra…..
Vaše dijete preuzima vlast. Sada ono sjedi na obiteljskom tronu a Vi ispunjavate želje. I sve bude ok, jer Vi ćete sve učiniti za svoje dijete kao svaki dobar roditelj.

Ali onda se u igru upliće sustav. Prvo dijete krene u vrtić u kojem treba slijediti pravila grupe. Neka djeca se već u vrtiću teže nose s postavljenim granicama i frustracijama (jer ih zapravo nikada nisu imali). Ipak, to je period kada se odgojitelji trude (a i roditelji) da u svim utrkama sva djeca budu prva, svi dobiju zlatne medalje, svi su najbolji, jer zašto frustrirati djecu. Škola bitno mijenja život svima. Ona još uvijek funkcionira na nekim staromodnim principima reda, rada i discipline na koju današnja djeca do dolaska u nju nisu navikla. Odjednom se djeci i roditeljima govori da nisu svi pobjednici, da nisu svi zlatni, da se nešto mora, da ono što se mora nekad bude teško, zamorno, dosadno, neinteresantno…. a da se ipak mora.

Koliko djeca koja su prvih šest godina života provela u opisanom obliku roditeljstva mogu imati problema s početkom škole možete zamisliti i sami.

Znamo, možda je ovakav opis malo okrutan, ali na žalost nije izmišljen. Previše se roditelja upecalo u ovu mrežu suvremenog odgoja. Za posljedicu imaju djecu koja ne razvijaju govor, koja manifestiraju elemente autizma, koja imaju teškoće pažnje i koncentracije, koja imaju nerazvijenu motoriku, koja imaju teškoće senzorne integracije, koja su emocionalno nezrela, niskog samopouzdanja, koja su hiperaktivna, koja su niske tolerancije na frustraciju.

A mislili ste da radite sve kako treba…
Vašem djetetu prvenstveno trebate VI!

I da , to je zahtjevno i teško i ponekad iscrpljujuće. To je tako i radnim danom i vikendom i praznikom. To je od 0 do 24, 7 dana u tjednu, 52 tjedna godišnje. Vi ste vođa koji postavlja granice i čiji se primjeri slijede. Dijete je isto kao i kod pračovjeka, ono imitira ono što vidi, radi ono što smije, uči iz onog što mu date. Vaš primarni „posao“ nije da Vaše dijete bude sretno, Vaš posao je da radite ono što je dobro za Vaše dijete.
Uklanjanjem svih opasnosti, prepreka, neugodnosti, frustracija, dosade možda mislite da radite najbolje za njega, ali mu zapravo jaaaaako otežavate.

Već je mnogo djece koja su proizvod opisanog oblika roditeljstva. Pune su ih čekaonice.
Ne dozvolite da i Vi čekate na red u tim istim čekaonicama.

pročitaj
Korneo blog - Biti sretan moja je obaveza
31 pro 2012

Biti sretan moja je obaveza

Mnogi sreću čekaju, nadaju joj se, zazivaju je… Mnogi se sreće zapravo boje, ne usude se priznati da su sretni, dok je neki i ne vide gledajući samo u ono što ih čini nesretnima. Svi mi težimo sreći i svi želimo da nam i djeca budu sretna, ne razmišljajući pri tome da se i "biti sretan“ uči. 

Kako očekivati i nadati se sreći za svoju djecu ako ih ne podučimo kako biti sretan? A kako ih podučiti sreći ako niti sami ne znamo biti sretni? 

Svi smo rođeni s tjelesnim i duševnim potrebama. Njihovo zadovoljenje nas čini sretnima. Iako većina ljudi zna zadovoljiti svoje tjelesne potrebe (glad, žeđ, umor, toplina, seks), o psihološkim potrebama (ljubav/pripadanje, moć/sposobnost, sloboda i zabava) manje vodimo računa. Znati prepoznati i zadovoljiti sve svoje potrebe put je ka sreći. 

Pri tome je potrebno naučiti "razgovarati“ sa samim sobom, pitati se što želimo i znati da možemo i moramo to ostvariti. 

Promatrajući sebe i ljude oko sebe, shvatile smo da uglavnom ne znamo reći što želimo, ali jako dobro znamo što ne želimo. To treba promijeniti. I nikao si ne smijemo dozvoliti pasivno čekanje da stvari krenu na bolje. Sami moramo djelovati kako bi ostvarili kontrolu nad svojim životom. 

I djecu je moguće podučiti sreći... 

Naučiti ih kako da u životu budu sretna i zadovoljna znači učiti ih donošenju odgovornih izbora za sebe same. Moramo im pružiti mogućnost izbora, učiti ih odgovornosti, samostalnosti, marljivosti, upornosti, dosljednosti… i svim ostalim pozitivnim i vrijednim osobinama. I naučiti ih da je njihova "obaveza“ biti sretan, da se sreće ne treba bojati, niti je zazivati i isčekivati. Sreću treba stvoriti!

Stoga, mnogo sreće u Novoj godini želi vam Kabinet Korneo!

pročitaj
Korneo blog - Strah od odvajanja
22 lis 2012

Strah od odvajanja

Sličica uoči odlaska u vrtić ili školu koju smo opisali u psihologiji se naziva separacijska anksioznost (tjeskoba) i označava strah od napuštanja djeci bliskih osoba.

Poznata vam je ova slika?

Pred odlaskom ste u vrtić sa svojim djetetom, a ono plače, hvata vas oko pojasa, zaustavlja vas. Ponekad se žali da ga boli trbuh ili glava. Vama se srce steže, no progutate knedlu, pokupite stvari i krenete s vašim mališanom prema vrtiću. A kad ga ostavite u vrtiću s tetama, zovu vas nakon nekoliko sati jer vaše dijete odbija jesti, piti ili spavati. Nakon provedenog vremena u vrtiću, dijete vam priča kako mu nije bilo lijepo i slijedi ono poznato pitanje: "Mogu li sutra ostati s tobom i tatom kod kuće?“.

Otprilike ovako izgledaju teški mjeseci adaptacijskog perioda na polazak u vrtić ili školu. Prvih nekoliko tjedana, ili čak nekoliko mjeseci, mogu biti naročito teški za neku djecu, roditelje, odgajatelje, učitelje…

Što je separacijska anksioznost?

Sličica uoči odlaska u vrtić ili školu koju smo opisali u psihologiji se naziva separacijska anksioznost (tjeskoba) i označava strah od napuštanja djeci bliskih osoba. Taj strah postaje najočitiji s polaskom u vrtić kada najčešće počinje prvo svakodnevno i višesatno odvajanje roditelja i djece i provođenje vremena u novom prostoru. Ponekad se separacijska anksioznost pojavi i s polaskom u prvi razred osnovne škole. 

Određeni stupanj nelagode prilikom odvajanja djece i roditelja je posve normalan. Djeca koja se zabrinu i uznemire kad roditelj odlazi, a veselo im trče u zagrljaj čim se vrati, jednostavno su razvila ono što u psihologiji nazivamo sigurnu privrženost. 

Separacijska anksioznost i temperament

Neka istraživanja potvrđuju ulogu temperamenta prilikom odvajanja djece od majki. Čini se da se osjetljivija i introvertiranija djeca jače uznemire prilikom odvajanja, a teže se upuštaju u sklapanje prijateljstava i pronalaženje njima zanimljivih aktivnosti u vrtiću. I to je jednostavna činjenica - neka djeca zbog svog temperamenta jednostavno kroz taj cijeli proces prolaze lakše, a neka teže.

A što je s roditeljem? 

Često djeca prvi put polaze u vrtić ili jaslice s prestankom majčinog ili očevog porodiljnog dopusta. U tom periodu roditelji (najčešće majke) provode s djetetom i dane i noći. Prošlo je puno, puno dana u kojima su majke osluškivale svaku djetetovu potrebu, pratile svaki njegov korak i provodile bezbroj nezaboravnih zajedničkih trenutaka. 

Takva sjedinjenost roditelja i djeteta u prvim mjesecima i godinama njegovog života prirodna je i zdrava. Stoga ne čudi kad se neke majke u toku porodiljskog dopusta povjere kako im njihova djeca nedostaju već pri najkraćem razdvajanju, npr. odlasku u dućan. Već i sama pomisao na to da ćete se od djece razdvajati svaki dan na više sati često i kod roditelja izaziva tjeskobu, i to ne uvijek svjesnu. 

A kako djeca iznimno dobro iščitavaju sve naše neverbalne signale i s njima surađuju i kopiraju ih (osmijeh kojim prikrivamo da smo tužni mlađa djeca vrlo dobro pročitaju kao lažan), obično i oni zaključe da je odvajanje od majke nešto stresno. Bazično, otud sve one suze, vriskovi i otpori pri odlasku. 

Takve reakcije dodatno uznemiruju roditelje i eto nas u začaranom krugu. Kada promijenimo perspektivu i sa 'problema koje ima moje dijete', počnemo promatrati i nas odrasle i kada osvijestimo da nije samo dijete to koje se teško prilagođava na novu situaciju već smo na pola puta do rješenja. A rješenje nije ni u kakvom receptu ili koracima – jer da postoji recept ili brzo rješenje za separacijsku tjeskobu, vi biste za njega sigurno već znali – nego je riječ o procesu. Procesu koji je često dug, spor i težak, ali je nezaobilazan i jednostavno ga treba proći.

pročitaj
Korneo blog - Djeca i emocije
8 lis 2012

Djeca i emocije

U posljednje vrijeme često čujemo kako se o osjećajima govori kao o "pozitivnima" (sreća, ljubav, zadovoljstvo…) i "negativnima" (tuga, tjeskoba, strah, ljutnja…).

To dovodi do toga da se te tzv. negativne emocije doživljavaju kao nešto što je loše, nezdravo i opasno za nas pa ih samim time treba izbjegavati. No istina je u tome da ni tuga, ni ljutnja, ni strah, ni tjeskoba nisu negativni ni loši za nas – oni su jednostavno neugodni i teški. Nije ih lako izdržati, no oni su isto normalan, zdrav i nužan dio života, često ključan za psihičko zdravlje. 

U evolucijskom smislu, da su teški osjećaji za nas nezdravi, već bi kroz tisućljeća kroz koja postojimo kao vrsta oni polako iščezli. No kroz ta brojna tisućljeća našeg postojanja, strah se razvio da bi nas upozorio na opasnost, ljutnja da bi očuvala naš integritet, tuga da bismo odtugovali neki gubitak i bili sposobni krenuti dalje. Samo malo preimenovanje iz pozitivnih u ugodne, a negativnih u neugodne osjećaje, već značajno mijenja perspektivu. 

Odrasli se teško nose s vlastitim neugodnim emocijama. Još je teže ako kroz te neugodne emocije prolazi dijete. A mora proći... Svi bismo mi htjeli da su naša djeca uvijek sretna, nasmijana i vesela. Kada dođu trenuci njihovih frustriracija, ljutnje ili tuge odmah se izbezumimo, krenemo tiješiti i poništavati njihove osjećaje (npr.: "nemaš se zbog čega ljutiti“, "nemaš se čega bojati“ ili "sad mi je već dosta! Prestani“). Neki roditelji čak i mijenjaju svoju odluku kad vide uplakano dijete (npr. riječima: "U redu, onda nećemo danas ići kod zubara na pregled“). 

Ono što bi u tom trenutku bilo najbolje i najzdravije napraviti jest priznati djetetu njegovu muku i ostati dosljedan. Djetetu koje npr. ne želi ići u vrtić pokušajte reći nešto u stilu: "Vidim da si sad tužna što ne možemo ostati zajedno kod kuće, no ja moram ići na posao i ne mogu biti kod kuće. Znam da ne želiš ići u vrtić, ali kod kuće te nema tko čuvati“. Naravno da to neće automatski osušiti djetetove suze, ali barem nećete poništiti njegove osjećaje koji su jednako toliko realni i potrebni, kao i oni koje volimo (sreća, zadovoljstvo i sl.). 

Dozvolite djetetu emocionalni rast. Dopustite mu da se veseli, tuguje, bude ljutito, zadovoljno... baš onda kada se ono tako i osjeća.

pročitaj